Oboje smo se odmaknuli jedan od drugoga. Osjećala sam se grozno. Znala sam da je bijesan i da mi ovo nikada ne će oprostiti, a voljela sam ga. Chris: Ti... Ni sam nije znao što reći, kako izraziti svoj bijes riječima.... Ja: Chris oprosti mi, žao mi je! Zaista mi je žao... Počela sam plakati. Nisam to htjela, ali nisam mogla svladati suze. Bilo je očito da je gotovo...i sama sam to tražila...sama sam to uzrokovala. Ono što je bilo najgore od svega, i dalje sam osjećala onu istu strast prema Nicku...nisam se mogla kontrolirati. Njegove su tamne oči bile neodoljivo lijepe i svaki je njegov pogled budio vatru u meni. Onaj najjači plamen ljubavi... Nikada se nisam tako osjećala. Osjećaji koje sam gajila prema Nicku bili su posve različiti od onih koje sam gajila prema Chrisu...no ipak, i jedan i drugi imali su jednu stvar koja je bila ista, bila je to jačina. Ti su osjećaji bili toliko snažni da su svladali i mene samu. - Ti ni sama ne znaš što hoćeš zar ne?-rekao je Nick... - Voljela bih kad bi ti mogla odgovoriti...Volim te Nick, ali volim i Chrisa...nije mi svejedno shvati me! Moji osjećaji prema Chrisu nisu se nimalo promijenili svo ovo vrijeme, ali, ti si se našao ovdje kad si mi bio najviše potreban...- - Allison...ne znam što ti reći...mislim da je sve ovo bila velika pogreška, mislim da smo učinili jednu veliku....-tad sam ga prekinula: - Nemoj više ništa reći Nick...ne želim o tome.. Idi, molim te idi! - Kimnuo je i polako izašao iz prostorije. Malo je falilo da se slomijem. Imala sam osjećaj da ću se, budem li izdahnula slomiti u tisuću djelića. Tako sam stajala neko vrijeme pred vratima, ukopana, držeći sav zrak u sebi... Imala sam osjećaj da se nikada ne ću pomaknuti. Osjećala sam se grozno, a opet s druge strane, nedužno. Razorila sam veliko prijateljstvo, slomila dvije dobre duše i zgazila sve osjećaje koje sam ikad a prema njima gajila. Nisam više ništa imala. Odjednom je sve stalo. Imala sam osjećaj da se vrijeme na trenutak zaustavilo. Nisam više čula ništa. Čak ni budu iz Velike dvorane...ništa i nikoga... Tada sam shvatila... - Ja zaista jesam Slytherin...zaista pripadam upravo njima. Ne zaslužujem iti u Griffindorima. Ne zaslužujem više ništa...- Izdahnula sam i srušila se na tlo... |
Evo me ljudi vratila sam se! Bila sam zatrpana školom i nisam stigla pisati, ali mi je želja napokon došla pa nastavljam. Vidim da mnogi više ne pišete pa ću malo morati urediti blog. A sad priča... I dalje nisam znala činim li pravu stvar time što odlazim na bal. Chris i moja najbolja prijateljica ljuti su na mene. Ipak, u meni se probudila sitna iskrica koja mi je u ovome trenutku jako puno značila. Tu je iskru probudio on, Nick. U trenutku kada sam ga pogledala u duboke tamne oči osjetila sam nekakvu povezanost, nešto što nisam smjela osjetiti. Osjetila sam ono isto što sam osjetila kada sam ga prvi put vidjela... Nije bilo vremena. Polako se na Hogwarts spuštao mrak dok sam skidala razmazanu šminku i umivala lice. Polako sam otvorila prašnjavu haljinu. Bila je to prekrasna haljina snježno bijela, a opet s tonom blage ružičaste. Još je uvijek imala mamin miris. Nedostaje mi, još se uvijek sjećam njezine pjesme svaku večer prije spavanja... Napokon sam bila spremna. I trenutak kad sam htjela izaći iz prostorije, sjela sam u naslonjač pored kamina. "Što ja to radim? Ne mogu ići...sama...." Bilo je očito da ne mogu nigdje. Osjetila sam nježan dodir. Naglo sam se ustala i ugledala Nicka. Ja: Nick....št..to.." Nick: Allison, ovaj ne znam kako da ti ovo objasnim..ne mogu, osjećam nešto..." Ubrzo smo oboje zašutjeli, a njegove su se usne priljubile uz moje. Bilo je prekrasno. Bio je to san svake djevojke. Osjećala sam se kao princeza. Bio je tako nježan. Nick: Prekrasna si... Nismo više ništa govorili. Ostala sam u njegovu zagrljaju cijelu noć. Bili smo sami...Bilo je tako tiho da su se mogli čuti i povici iz Velike dvorane. Ništa više nije bilo važno. U tim smo trenucima oboje znali da ovo što radimo nije ispravno, kušali smo zabranjeno voće, ali nam ništa od toga više nije bilo važno. Ali onda... Chris: Allison?! |
Ako već niste primijetili, prestala sam pisati ovaj blog. Čini se da sam i to prerasla...Bez suza molim! Već sam započela novu zanimljiviju priču! Neslomljive lutkice Molim vas slobodno komentirajte, prihvaćam prijedloge i kritike! Nema ubacivanja žao mi je. |
Nad Hogwarts se polako spustio mrak. Izvana sam već čula uzbuđene povike djevojaka. Izgleda da su spremale za Božićni bal. Prije mi je to bilo najljepše doba godine, a sada...Ja sam i dalje mislila samo na njega kada je netko pokucao na vrata spavaonice. -Ej...ovaj...Allison zar ne?-Bio je to Nick. -Nick...što ti radiš ovdje? Jedva se poznajemo.- -Oprosti, ali samo sam htio vidjeti kako si. Polako se sve pročulo. Čuo sam za tebe i Chrisa. Stvarno mi je žao. On mi je kao brat, ali se sada stvarno ponio kao kreten...-rekao je. -Nije, ja sam kriva.-Tada samo ponovo počela plakati. Jednostavno je sve to bilo previše za mene. -Hej, smiri se...kada bih ti ikako mogao pomoći...slušaj jednostavno mu nemoj dopustiti da te povrijedi. I njemu je sigurno žao...poznajem ga dovoljno dugo da znam kada je prešao granicu.- Imala sam osjećaj da se sve ovo ne događa, a u trenu sam bila u njegovu zagrljaju. Jednostavno sam mu bila zahvalna što mi je dao do znanja da mu je stalo. -Oprosti, ali stvarno sam ti zahvalna na svemu.- -Nema problema. I ja imam osjećaj kao da te poznajem duže od sat vremena.- Nasmiješila sam se. -Vidiš! Smiješ se. Je li ti bolje? Nemoj samo sebe kriviti. Možda i jednim djelom jesi kriva jer mu nisi rekla, ali nisi mislila ništa loše. Sve je to igra sudbine... -Kako je Franceska...-upitala sam doduše samu sebe. -Dobro je. Stigli smo se upoznati dok vas nije bilo. Mislim da ju sve to nije toliko pogodilo koliko i Chrisa.- -Ali ljuta je na mene!- -Proći će ju.- -Zašto si na mojoj strani. Trebao bi sada biti uz Chrisa i kriviti mene.-rekla sam. Nasmijao se. -Kao što sam i rekao, pretjerao je. Pričao mi je puno o tebi i znam da ga voliš. I on voli tebe, ali više se ljuti na sebe nego na tebe samo to ne želi priznati...- To su riječi u meni probudile nadu. -Izgleda da ću ipak ići na bal.- -Naravno da hoćeš. Vijdjet ćeš sutra će već sve biti bolje. Idem sad. Ne želim da itko nešto krivo pomisli.- -Hvala ti, Nick. Stvarno.- |
-Chris! Chris čekaj!-trčala sam za njim ne bi li ga sustigla. Nije stajao. Napokon sam ga sustigla. -Žao mi je! Nisam htjela da ovako ispadne. Mislila sam da će ti biti drago!-pokušavala sam objasniti. -Drago?! Allison ti nemaš pojma što se sve događalo u našoj obitelji. Misliš da sam ja htio da ovako ispadne. Nikada se nisi trebala umiješati u moj privatni život!- Svaka me njegova riječ pogađala sve dublje i dublje. Nisam se mogla suzdržati. Suza mi je potekla niz obraz. Shvatila sam da ima pravo. Nisam smjela to učiniti, ali učinila sam to i sada nema povratka. -Znaš da ti nikada ne bih učinila ništa nažao. Jednostavno, nisam znala...- -Nema opravdanja! Ne mogu vjerovati da si me izdala! Zašto si mi lagala? Sve si ovo vrijeme znala i lagala si mi!- -Zaista nisam htjela. Ali nisam znala što će se dogoditi ako ti kažem za nju. I evo što se dogodilo!- -Uvijek za sve nalaziš opravdanje! Ne mogu vjerovati da sam odustao od turnira zbog tebe! Požalio sam ternutak kada sam te upoznao!- Te su riječi bile nož u srce. Ostala sam zapanjena. -Ne misliš to.-rekla sam. Nije ništa odgovorio. Okrenuo se i nestao. Na trenutak sam ostala bez zraka. Imala sam osjećaj da je život ispario iz mene. Ostala sam stajati ispred dvorca. Imala sam osjećaj da ću pasti u beskrajnu tamu pomaknem li se. Nisam mogla vjerovati da je to izrekao. Iz glave mi nije izlazio onaj njegov pogled pun razočaranja. Otrčala sam do Griffindorske kule i sjela u naslonjač. Buljila sam tako u vatru neko vrijeme. Njegove su mi riječi odjecale u glavi. Upravo sam izgubila sve što sam ikada voljela. Sve što mi je bilo važnije od samoga života...jednostavno je nestalo, a ja tu ništa nisam mogla. Tada je u sobu uletjela Alma. -Neki tip koji tvrdi da je Chrisov prijatelj rekao mi je da ste ti i Chris...što se dogodilo, Allison?-zbunjeno me pitala. Nisam je ni mogla pogledati u oči. Slabašnim sam glasom po prvi put izrekla: "Gotovo je." Tada sam i sama shvatila. Alma je i dalje bila zbunjena. -Ma o čemu....ti i Chris...nemoguće pa on te voli!- -Okrenuo se...-pokušavala sam objasniti iako mi nije bilo do razgovora. Osjećala sam se usamljeno, nepoželjno, zbunjeno. Nisam mogla vjerovati da je otišao. Ostatak dana nisam izlazila iz kule. Nakon nekoga je vremena već cijeli Hogwarts sve znao, ali mi ni to nije bilo važno. Franceska se nije pojavila... |
Kako su se mnoge stvari oko Tromagijskog turnira promijenile, i Božićni se bal organizirao na samome početku u vidu nekakvog otvorenja. Budući da smo za to saznali tek dva dana prije samog bala, Hogwarts je bio pust jer su svi otišli u kupovinu haljina, ili su jednostavno očekivali dostavu od obitelji. Ja nisam ništa očekivala, ali prvo što sam ujutro vidjela kada sam otvorila oči bio je ogroman paket meni ravno pred nosom. Prvo sam mislila da se netko sa mnom šali, ali sam tada vidjela poruku. Bila je od moje majke, od moje biološke majke. To sam nosila kada me tvoj otac pozvao na Božićni bal. Sada je tvoja. Mama Nisam mogla vjerovati, nikada mi nije pisala, ali to je zaista bilo njezino. Haljina je bila prekrasna. Naravno, itekako mi je olakšala i taj problem. Za razliku od mene, Chris je sam morao po odijelo, ali ni to nije previše trajalo. Trebali smo se naći u Hogsmeadu i to na željezničkoj postaji u podne, upravo onda kada su dolazili učenici iz Durmstranga i Beauxbatonsa. Na sreću sam već sve sredila pa sam imala slobodnog vremena. Gotovo sam zaboravila tko će još doći. Chrisu nisam ništa rekla za Francesku, ali ovako ću ga iznenaditi. Bila sam uzbuđena i nervozna istovremeno. Jedva smo se našli u gomili. Izgleda da su već svi očekivali svoje prijatelje iz drugiš škola...nismo bili jedini. -Ah, tu si. Prije nego stignu htio bih ti reći da smo obdje jer dolazi jedan moj jako dobar prijatelj. Mislim, odrasli smo zajedno. Nisam znao da će doći, ali izgleda da će se natjecati. Nismo se dugo vidjeli. Zar ne dolazi i ona tvoja prijateljica?-pitao me. -Ma...da...dolazi. Ovaj, zato je bap dobro što ih čekamo.-nekako sam se snašla. Bila sam jako nervozna i sve sam više mislila da će se naljutiti. Možda se radi o nečemu puno ozbiljnijem nego što mislim, ali opet...sestra mu je koliko se zapravo može naljutiti? -Evo ga!-rekao je uzbuđeno i mahnuo mu. Iz gomile se izvukao visok dečko crne kose i zelenih očiju. Osjetila sam nešto što nisam trebala osjetiti...nešto krivo.... -Ah tako mi je drago da si došao. Ja sam odustao, ali tako se barem ne ću boriti protiv tebe. To ionako ne bih želio...-rekao je Chris, a zatim zatekao njega kako gleda u mene. -Oh, oprosti. Ovo je moja djevojka, Allison. Allison, ovo je Nick.-rekao je. -Drago mi je, Nick. Chris mi je puno pričao o tebi.-rekla sam i istovremeno shvatila da pričam gluposti, ali barem sam nešto rekla. Situacija je bila prilično neugodna. Dečki su razgovarali, a ja sam i dalje pokušavala pronaći Francesku u gomili kada sam začula njezin glas negdje u pozadini i zatekla Francesku i Chrisa u jednoj vrlo neugodnoj situaciji. -TI!-rekao je. -Allison, nikad mi nisi rekla da....- Bilo mi je užasno neugodno i osjećala sam se kao užasna osoba. Izgleda da nisam ovo smjela učiniti. Još me jedanput ljutito pogledao i brzim korakom otišao prema Hogwartsu. -Ovaj, oprostite...-rekla sam i potrčala prema njemu. Ništa se od ovoga nije trebalo dogoditi. Morala sam ispraviti veliku grešku, ali sam se u tome trenutku baš ja osjećala kao ta greška. |
Vrijeme mi je prošlo poput munje. Jedanput sam slala pismo Franceski prije 4 mjeseca, a sada već očekujem Chrisa kako bi mi javio da li je izabran za jednoga od predstavnika škole Hogwarts. Bila sam užasno nervozna jer mi se ideja da riskira svoj život zbog nekakvog glupog turnira naprosto gadila, ali ipak, to mu je životni san i mislim da mu je sada ipak najpotrebnija moja podrška. Osjetila sam topao zagrljaj s leđa. Bio je to on. -Odabran sam.-šapnuo mi je. -Bravo pa to je divno!-okrenula sam se i čvrsto ga zagrlila. Tada sam tek shvatila o čemu se zapravo radi. Potišteno sam sjela natrag na stolicu. -Što je? Nije ti drago?-pitao me. -Pa zapravo i nije. Chris meni to nije svejedno. Tromagijski turnir je opasan i da ti se išta dogodi...ja ne bih mogla živjeti... -Nemoj tako, znam da se bojiš, ali ništa mi se ne će dogoditi. -Kako možeš biti tako siguran? Vidio si što se dogodilo Cedricu! Molim te nemoj ići molim te! -Onda neću, rekao je. Nisam mogla vjerovati njegovim riječima. Nisam znala da li je sve ovo samo san. Ali me pogledao ravno uči i rekao mi: -Volim te, Allison. I ako mi je išta važnije od tog turnira, onda si to ti.- čvrsto me zagrlio. -Volim te, Chris, volim te... Vjerujem da mu i nije baš bilo svejedno, ali to što mi je rekao bila je istina. Istina koja mu je poput plamena sjajila u očima kada je izrekao te riječi. Istina koja je bila toliko jaka da sam je mogla osjetiti... Sljedeće su jutro svi već znali da Chris odustaje od sudjelovanja. Mnogi su ga pokušali odvratiti od toga, ali nikome to nije uspjelo. Svoje je mjesto predao sebi dragome prijatelju kojemu je to bilo sve ono što je ikada poželio. -Hvala ti Chris! Zaista cijenim to! Hvala ti!-rekao mu je Luke. -Pa, pobjedi u moje ime!-odgovorio je Chris. -I da znaš da hoću! Zatim se okrenuo i prema meni: -Ali tebe ne dajem nikome!-našalio se. Oboje smo se nasmijali. Učinio je veliku stvar, odrekao se svoga sna. I ta je stvar postala još veća zbog toga što je to učinio za mene. Nisam mu mogla toliko zahvaliti koliko je zapravo zaslužio, ali je od toga dana dobio mene u potpunosti. Ljubav i viječnost toga su nas dana čvrsto vezale. Od toga sam dana postala nova ja i bio je to najljepši osjeća u mome životu. |
Osjećala sam se neobično kad sam se probudila u dobroj staroj Griffindorskoj kuli. Odmah mi je bilo bolje kada sam vidjela da nisam jedina koja kasnim. Nekolicina je i dalje spavala. Za razliku od većine Slytherina, Griffindori su uvijek kasnili. Na brzinu sam spremila stvari i "poletjela" prema Tamnici. Zato sam mrzila ponedjeljak; prvi sat Obrana... Na sreću Snapea još uvijek nije bilo. -Ah, dobra stara Allison...-uzdahnua je Mary kada sam zadihano sjela na stolicu. -Bok Mary, ovaj...zaspala sam.- -Ma nemoj! A ja sam mislila da smo svi mi uranili!- -U redu je Mary, ali to mi je urođena mana i ja tu ništa ne mogu.- Obje smo se nasmijale. Ne moram ni spominjati tko nas je prekinuo. -Jesam li ja to čuo da ste zakasnili gospođice Robins?-obratio mi se Snape. -Pa, zamalo.-uzvratila sam. -Oduzimam 5 bodova manje Griffindorima jer je gospođica Robins zakasnila!- -Ali nisam zakasnila!- -Još 5...dakle 10 bodova manje za Griffindore!-rekao je pršteći od sreće. Nisam mogla ništa učiniti. Snape je i dalje bio bjesan jer sam se vratila Griffindorima, a to što me po ne znam koji put uzeo za zub bilo je nevažno. Ovaj je dan morao proć glatko. Sjedili smo za stolom u Velikoj dvorani kada su iznad nas navrle stotine sova bacajući pisma ravno u ruke pojedincu. Ovaj sam put i sama nešto dobila. Bilo je to pismo od Franceske. Draga Allison, ovdje svima jako nedostaješ. Šteta što nisam pošla s tobom, ali ni ovdje nije tako loše. Kako si ti? Kako su Wish i Francesko. Vjerujem da uživate. Sretan ti rođendan! Nadam se da nisu zaboravili i da su ti priredili zabavu. Molim te piši mi što prije jer vjerujem da imaš puno više novosti od mene, ako ne...barem da te čujem.. Franceska Bila sam oduševljena njezinim pismom. Ima pravo, zaista se dugo nismo čule. Odlučila sam joj smjesta odgovoriti. Draga Franceska, zaista me razveselilo ovo pismo. Ovdje sam tako kratko, a dogodilo se toliko toga. Na neko vrijeme morala sam biti u Slytherinima jer je većina profesora odlučila da je taj dom za mene puno bolji. Na sreću, natjerala sam ih da se predomisle. Nisu zaboravili na moj rođendan. Priredili su mi sjajnu zabavu. Ne nadaj se, moji mi "roditelji" nisu ni natuknuli da znaju. Upoznala sam sjajnoga dečka. Stvarno je dobra osoba kao i svi ostali i sjajno mi je. Toliko sam se zanijela u pismo da sam skroz zaboravila da se radi o njezinom bratu. Odlučila sam da ne ću ništa više reći pa sam jednostavno završila pismo: Jako mi nedostaješ i nadam se da ćemo se vidjeti za Božić. Svakako pokušaj doći, bilo bi mi drago. Allison Brzo sam poslala pismo i uputila se na sljedeći sat. Nadam se da joj ne ću još dugo morati tajiti o njemu... |
Za ugođaj... Nisam imala pojma gdje idemo. McGonagallica se činila veoma uzrujano. -Što se dogodilo?-pitala sam. Nismo razgovarale cijelim putem, nije mi ništa htjela odgovoriti,a odjednom se zaustavila pred bolničkim krilom u Hogwartsu. Srce mi je počelo kucati sve brže kada sam ugledala Almu kako nepomično leži u krevetu. Suze su mi navrle na oči kada sam je tako gledala neko vrijeme. -Ovakvu smo je našli u Zabranjenoj šumi. -Je li ona....je li...-nisam to mogla izgovoriti. -Nije, Hagrid ju je pronašao na vrijeme.- Nisam se mogla suzdržati. Tada je dotrčala Keira i čvrsto me zagrlila. -Sve će biti u redu, Allison. Ne brini.- Izgledala je bijesno. -Što joj se dogodilo, Keira. Ništa ne razumijem-govorila sam plačući. McGonagallica nas je poslala u Slytherinsku kulu kako bi se smirile. Tamo su već sjedile Kelly-Joan i Agatha razgovarajući. Ustale su čim su nas ugledale. -Što joj se dogodilo? Jeste li štogod saznale. Tako mi je žao. Ne poznam ju baš dobro, ali što se god dogodilo, strašno je.-rekla je Kelly-Joan. Keira ju je samo pogledala i odvukla me u sobu. -Sada samo moraš biti jaka.-govorila mi je. Nisam ju baš previše slušala. Legla sam na krevet i zaspala. Sljedeće sam se jutro probudila i prije doručka otrčala u bolničko krilo. Gospođica Pomfrey mi nije dopustila da joj priđem. Uvjeravala me u to da se ona sada treba samo odmarati. Nikad mi se nije činila tako daleko. Nisam ništa jela. Samo sam sjedila misleći na najgore. Tada sam osjetila nečiju ruku na ramenu. Bio je to Chris. -Čuo sam što se dogodilo. Stvarno mi je žao.-rekao je. -Da, i meni je žao. Slušaj, mislim da sada nije vrijeme da se viđamo. Barem na neko vrijeme...-rekla sam. Bile su to najteže riječi koje sam ikad u životu rekla. -Ali...mislio sam...- -Znam, i ja sam mislila, ali sad jednostavno nije trenutak!-rekla sam. Srce me zaboljelo kada sam ga pogledala. Vidjela sam mu tugu u očima, ali on se nastojao držati što mirnije. -Shvaćam, valjda si u pravu. Vidimo se...-rekao je, okrenuo se i otišao. Bio je i više nego razočaran. Zaista sam se osjećala odvratno. Grozno sam se ponijela prema njemu. Nisam smijela biti takva prema njemu...ne sada kada mi je najviše potreban. Otišla sam u dvorište i sjela pod veliki hrast. Bilo mi je hladno, ali sada ništa više nije bilo važno. Najbolja mi je prijateljica u smrtnoj opasnosti, napustila sam jedino osobu kojoj je zaista bilo stalo do mene. Osjećala sam se usamljeno i željela sam jednostavno nestati...pasti u zaborav... P.S. Imam još dva bloga za koje ne zna gotovo nitko pa su slabi s komentarima. Sigurna sam da će se to promijeniti pa ih posjetite: Moj blog iz (ne)normalnog života Pogledajte sami... Kiss |
< | kolovoz, 2007 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv